Požega

Hrvatska / Požeško-Slavonska / Pozega

Grad Požega nalazi se u plodnoj dolini, koja je uokvirena slavonskim gorskim prstenom Psunja, Papuka, Dilja, Krndije i Požeške gore. Iako jugoistočno položena u toj Zlatnoj dolini, koju su još Rimljani nazvali Vallis aureae, ona je kroz stoljeća najvažnije životno središte stanovništva središnje Slavonije. Njezin topografski položaj podno Staroga grada i okolnih vinorodnih brežuljaka, omogućio je Požegi stvaranje srednjovjekovne obrambene tvrđave (koja se spominje u dokumentima već od 1227. godine.), a kasnije i izgradnju gradskog podgrađa ili suburbiuma, kao vrlo važnog trgovačkog i obrtničkog središta. Dakle, Požega vrlo rano postaje sjedište velikog vlastelinstva, a srednjovjekovni grad postaje središtem trgovačkih, obrtničkih, upravnih, vojnih i crkvenih funkcija za širu okolicu. Požeška županija spominje se po prvi put već 1210., a crkvena župa 1232. godine. Razvoj upravnih funkcija od osobite je važnosti za Požegu, dok su veliki obol tom razvitku dali i crkveni redovi – pogotovo Franjevci, Dominikanci, Pavlini i Isusovci. Sakralni spomenici, uz profiliranu staru gradsku jezgru, koja je “zaokružena” osobito u doba baroka, daju Požegi draž jednog od najljepših sjevernohrvatskih gradova. Požega je kroz stoljeća, pa i u vrijeme teškog bremena turske vladavina (od 1537. do 1688.), bila funkcionalno središte bogate agrarne okolice. Međutim, od osobite važnosti bio je razvoj trgovine i obrta. To pogotovo vrijedi za razdoblje baroknog 18. i postbaroknog 19. stoljeća, kada životom Požege dominiraju udruženja trgovaca i obrtnika (cehovi). Okolna prirodna bogatstva, poput poljoprivrede, vinogradarstva, šumarstva, rudnog blaga i slično, omogućuju u Požegi tijekom 19. stoljeća i pojavu većih manufakturnih radionica, pa i industrije. Ovaj razvoj potpomognut je izgradnjom makadamskih putova (od marijaterezijanskog vremena nadalje), te osobito potezanjem srednjoslavonske željezice (od 1894. godine). Godine 1850. u Požegi djeluje već 282 obrtnika, te dvadesetak manufakturnih radionica i trgovačkih firmi. Usprkos sjedištu županije i župe, te drugim važnim funkcijama, broj stanovnika u Požegi, baš kao i ostalim glavnim gradskim središtima sjeverne Hrvatske, nije bio velik. Nagliji porast broja stanovnika, koji je rezultat preseljavanja iz okolnog ruralnog područja, Požega bilježi tek intenzivnim procesima industrijalizacije tijekom ovoga stoljeća, posebice nakon drugoga svjetskog rata. Godine1857. u Požegi živi 2 227 stanovnika, 1880. godine 3 292, 1910. godine 5 899 i 1931. godine 7 125 žitelja. Demografski Požega najbrže jača u zadnjih četrdesetak godina: u gradu je 1948. živjelo 8 544, potom 1971. godine već 18 184, te 1991. godine 21 046 stanovnika. Požega opet postaje županijsko središte početkom 1993. godine, a eto u jesen 1997. i sjedištem nove biskupije*. Požeška županija broji danas oko 120 000 žitelja, a biskupija i nešto više. Staro sjecište putova i ljudi, koje je ponešto izgubilo povlačenjem podravskog, a osobito posavskog modernog prometnog smjera, opet danas dobiva na vrijednosti. Požega je samo jedna.